Kako nastaje NASA-ina iluzija svemira?

Robert Hurt, vizualizacijski znanstvenik, astronom i umjetnik, i Tim Pyle, nekadašnji hollywoodski animator, stvaraju najpopularnije slike svemira snimljenog NASA-inim teleskopima Hubble i Spitzer, tako da, primjerice, ispod slike Putokaz za Mliječni put ( A Roadmap to the Milky Way) piše umjetnikov koncept (artist’s concept). Od mutne slike sivobijelih piksela do grandioznih slika svih mogućih boja, Hurt radi artističku hipotezu temeljenu na činjenicama tako da bismo mi mogli vizualizirati što se događa tamo gore.

Što je SOFIA, a što Hubble?

SOFIA (Stratospheric Observatory for infrared Astronomy), leteći je observatorij u modificiranom Boeingu 747SP, koji leti na visini od 12 km i koji je opremljen 17-tonskim, 2,5 m promjera teleskopom postavljenim iza kliznih 5-7 m širokih vrata. Prema NASA-inoj izjavi podatci koje daje SOFIA ne mogu dati druga astronomska postrojenja na tlu ili sateliti fiksirani u orbiti. SOFIA je NASA-ina misija nastala u suradnji s USRA-om Universities Space Research Association i DSI-om Deutsches SOFIA Institut. Prvi je put letjela 2007. godine, a predviđa se da bude u pogonu 20 godina.

Roberta Bassana studij je razvoja naprednih sustava odveo u područje naprednog procesuiranja slika. Komparativnom analizom ustanovio je da je sliku MG84 Supernova istoga dana snimila i SOFIA i Hubble, s tim da je SOFIA-ina bila čistija nego Hubbleova. Podatak da se Hubble nalazi na visini od 330 milja (531 km), a Međunarodna svemirska postaja (ISS International Space Station) na visini od 100 milja (160 km), pa je stoga Hubbleova fotografija trebala biti čistija, ponukalo je Bassana da ide dublje istraživati. S obzirom da je misija STS-31 iznijela Hubble u orbitu 1990. godine, nazvao je FAI (Federation Aeronautique Internationale) Međunarodnu zrakoplovnu federaciju, čijim je članom NASA, tijelo koje postavlja standarde i zapise aeronautike i astronautike, da bi dobio podatke o inicijalnom lansiranju, ali dobio je odgovor da oni u svojoj bazi podataka nemaju ništa zabilježeno o toj misiji. Tražeći podatke za neki drugi teleskop doznao je da je teleskop Chandra lansiran 9 godina kasnije.

Potom je nazvao HST Hubble Space Telescope i razgovarao sa zamjenikom menadžera misije operacija (deputy mission operations manager) Mikeom Myslinskijem, s radnim stažem u HST-u dužim od 25 godina, tijekom kojeg vremena nikada nije vidio Hubblea u stvarnome vremenu. Na niz Bassanovih pitanja – može li se trenutno vidjeti Hubblea gdje god da se nalazi; postoji li neko drugo vozilo koje može vidjeti Hubblea; postoje li video snimka Hubblea visoke definicije na visini od 531 km; postoji li video snimka STS-a kako prilazi Hubbleu s ciljem da ga servisira – na sva ta pitanja odgovor je bio negativan, jer u HST-u nemaju optičko praćenje Hubblea. Ako je tako, kako je onda nastala slika Hubblea desno uz tekst? Ili, kako to da u NASA-inoj arhivi ne postoji video snimka Hubblea u funkciji i stvarnome vremenu, ako je poznato da čak i najobičniji dron ima kameru?

Nicolas Veronico, iz programa SOFIA, detaljno je objasnio Bassanu mogućnosti SOFIA-inih teleskopa: 250 mikronski IR (infracrveni) sa sposobnošću vidjeti stvari kroz četiri ili pet slojeva atmosfere različitim valnim dužinama; drugim riječima, leteći teleskop koji bolje vidi u IR-u nego Hubble u svemiru. Veronico je bio u misiji kad je SOFIA snimila fotografiju Supernove za kojom je Bassano tragao. Prema Veronicu, SOFIA ima ne 1, već 7 teleskopa i njihovu je listu dao Bassanu. Svaki svemirski teleskop, kaže Veronico, za koji se tvrdi da je tamo negdje vani, on je zapravo na SOFIA-i. Ono što zovu teleskopom Chandra također nije negdje gore otkud gleda u svemir. Chandra je ‘svemirsko vozilo‘ koje gleda drugo ‘svemirsko vozilo‘.

Što je svemirsko vozilo?

Svemirsko vozilo je vozilo ili stroj dezajniran za let u vanjskom svemiru (outer space). Kao vrsta umjetnog satelita, svemirsko se vozilo koristi u različite svrhe, uključujući komunikaciju, promatranje Zemlje, meterologiju, navigaciju, naseljavanje svemira, istraživanje planeta i transport ljudi i tereta.

Echo, NASA-in prvi komunikacijski satelit (slika lijevo), arogantno nazvan svemirskim vozilom (spacecraft), lansiran u atmosferu 1960. godine, balon je promjera 30,48 m, dizajniran kao pasivni komunikacijski reflektor za transkontinentalni i unutarkontinentalni telefonski, radio i tv signal. Jednom kad je u orbiti, ostatak zraka u balonu se širi i balon počinje reflektirati radio transmisiju od jedne do druge postaje na tlu. Veći od nogometnog igrališta, poput i ovih danas, Echo je bio vidljiv golim okom.

Jesu li sateliti u Zemljinoj orbiti?

U originalnom video zapisu na youtube kanalu Planate Veritas Roberta Bassana, kojeg smo već upoznali, a čiji će videozapis prenijeti prvo youtube korisnik Peter Pan, potom će od ovog potonjeg s prijevodom prenijeti i youtube korisnik Vivid Light 888, nalazi se dokument-intervju vođen 2003. godine s Haroldom E. Mitchelom o Corona programu. Iz dokumenta Centra za svemirske i raketne sustave (Space and Missile Systems Center), deklasificiranog 2012. godine, sada nedostupnog na internetu, pod naslovom A History of Satellite Reconnaissance, Corona program je lansirala Nacionalna izviđačka uprava u suradnji s CIA-om. Ovaj satelit nikad nije lansiran na raketi. Njega je, odnosno kapsulu, nakon određena vremena uhvatio C-119, višemotorni vojni transportni zrakoplov posebno opremljen da uhvati balon-satelit pomoću kuke. Corona program trajao je od 1958.-1962. godine. Razgovor s Mitchelom o iskustvima izvlačenja Corona balon-satelita vodio je Robert Mulcahy iz Ureda za povijest Centra za svemirske i raketne sustave. Iz intervjua se doznaje da se za obuku koristila DragNet kapsula (satelit). DragNet je imao jedan konusni i četiri 8-metarskih padobrana za spuštanje kapsule. Na zadnjem dijelu aviona postavljena je kuka kojom bi se zakačio padobran. Jednom kad upecaju padobran, polako ga uvuku u zadnji dio zrakoplova.

Lansiranje balon-satelita događa se i u realnom vremenu, na Antarktiku, u Švedskoj, i drugdje. U istom se video zapisu vidi transportno vozilo s dizalicom koja drži satelit sličan onima koje gledamo na kompjutorski generiranim slikama (CGI computer generated image) kako orbitiraju oko Zemlje. Dizalica drži satelit koji je dugačkim lancem vezan za balon toliko dugo dok se balon ne digne dovoljno visoko. Ispod kupole na vrhu instalirana je sva komunikacijska oprema tako da zrakoplov C-130 ili C-119 može s njom komunicirati. Noću kad se helij ohladi, balon se spušta na visinu od oko 3 km, možda i niže, i kad se pojavi Sunce, helij se zagrijava i podiže balon. Pomoću Google Earth Pro, 2009. godine snimljena je lokacija za lansiranje balona – Wallops program na Antarktiku. Dokaz da ih koriste da skupljaju balon-satelite snimka je iz zraka parkiranih C-130 i C-119 zrakoplova. Vratimo se intervjuu. Mitchel kaže da su pokušali izvući balon prije no što napusti kontinentalne granice SAD-a, ali znao im je i pobjeći. Zrakoplovi su stalno u pripravnosti letjeti bilo kad i bilo kamo kako bi na vrijeme pokupili kapsulu kad pukne balon. Svaki balon-satelit ima svoj kod, ako odluta u neželjenom pravcu, zrakoplov ga identificra i od baze dobija dozvolu da onesposobi balon. Pri preuzimanju kapsule, ljudi koji nisu bili dio programa nisu je smjeli vidjeti, a oni koji su bili dio programa nosili su oružje. Ako bi netko slučajno nešto vidio, odmah bi se obračunali s njim. Tako je bilo u Mittchelovo vrijeme, tako je i danas. Zrakoplov mora letjeti sporo, s otvorenim zadnjim dijelom kako bi mogao uvući satelit, a da ga ne ošteti. Eskadrile su se slale širom svijeta, a lokacije za lansiranje su, Mitchelova, primjerice, u Kodiaku na Aljaski. Druge su eskadrile poslane u Japan, u baze Johnson, Misawa i Itazuke i Kadenu na Okinawi. Imaju ih i u Njemačkoj, Švedskoj, čak i Rusiji. Amaterski radio operateri širom svijeta kažu da mogu hvatati satelitske signale. Ono što nam se na slikama pokazuje čisti je CGI i to nikad nije snimljeno u realnom vremenu. Ali gore jest satelit, ali nije na onoj visini kako tvrde. Ima svoju frekvenciju, kod i lebdi na nebu, ali ne na vlastiti pogon. Vidi ih se samo noću. Imaju zlatne ili aluminijske reflektirajuće površine pomoću kojih održavaju iluziju. Ne vidi se ni balon ni lanac.

Spomenuti videozapis pokazuje i listu lansiranja balon-satelita iz Esrange Space Center-a u Švedskoj koja lista pokriva razdoblje od 1982.-2014. godine. Na listi od 477 lansiranja balon-satelita Esrange Space Center-a (List of all balloon launches from esrange Space Center) ili SSC – Swedish Space Corporation, smještenog na samom sjeveru Švedske, nalazi se i ruski MIR, sovjetska, potom ruska, prva modularna svemirska postaja koja je operirala u niskoj Zemljinoj orbiti od 1986. do 2001. godine. Međutim, ta svemirska postaja nalazi se na listi lansiranih balon-satelita. Uz Mir, na listi se nalazi i Inmarsat, britanska satelitska telekomunikacijska kompanija koja svoje usluge pruža preko postaja na tlu povezanim s 14 geostacionarnih telekomunikacijskih satelita. A komunikacijski se sateliti koriste za televiziju, telefon, radio, internet i vojne svrhe. Ima ih u Zemljinoj orbiti 2.224, i  nalaze se u geostacionarnoj orbiti na visini od 35.785 km iznad ekvatora. A Envisat (Environmental Satellite) veliki je i neaktivni satelit Europske svemirske agencije (ESA European Space Agency) koji je još uvijek u orbiti. Sad je sasvim jasno zašto poveznica za listu lansiranja balon-satelita Esrange centra više ne postoji, jer kad usporedite podatke s njegove liste s podatcima s wikipedije, radi se o potpuno suprotnim stvarima. Balon-satelit na visini od 35.785 km iznad ekvatora?! Još je nešto znakovito, na listi se nalaze i NASA-ini balon-sateliti, što znači da i Ruska svemirska agencija RKA i američka NASA rade združeno i dogovorno lansirajući balon-satelite iz istoga ili istih centara, a pred javnošću stvaraju iluziju političkog sučeljavanja i tehnološkog natjecanja u osvajanju svemira.

Je li U2 Dragon Lady leteći satelit?

Uz SOFIA-u i balon-satelite, tu su i 33 zrakoplova, raspoređena diljem svijeta, tipa Lockheed Martin U2 Dragon Lady. Pola od tog broja leti bez posade, a u zraku djeluju kao satelit. U2 leti 24 sata dnevno, 365 dana, uzima gorivo u zraku, i ima istu komunikacijsku opremu kao na Zemlji. Leti na visini višoj od 21 km brzinom od 764 km/h, a domet mu je veći od 9.600 km. Izrađuje fotografije visoke rezolucije i one se prezentiraju kao MSP (Međunarodna svemirska postaja) slike. Koristi se za istraživačke projekte na velikim visinama, NASA-ine i drugih agencija. Poboljšana verzija U2 prikupljala je obavještajne podatke s ratišta u Bosni, Kosovu, Iraku i Afganistanu.

Na Bassanovo pitanje koliko je potrebno U2 zrakoplova da pokriju cijelu Zemlju, njegov je profesor, bivši obavještajac koji je bio zadužen za U2ISR program za obavještajni nadzor i izviđanje, odgovorio – samo 10. Tvrde da je Hubble koštao 1,5 milijardu, SOFIA isto toliko, a i U2 Dragon Lady, nova nadograđena verzija sa satelitskim sustavom, također – toliko novaca samo za let u atmosferi!

Je li cijeli svijet umrežen preko satelita?

Kontinenti i države povezani su u internet podvodnim optičkim kablovima. Ako malo pogledamo unatrag, vidjet ćemo da je to povezivanje započelo još u vrijeme telegrafa, točnije 1858. godine, kad je položen prvi transatlantski kabel između SAD-a i UK-a. 1876. godine otkriven je telefon, a 1891. u Engleskom je kanalu položen prvi podvodni telefonski, a 1956. prvi transoceanski kabel. 1964. godine međusobno su se povezala dva daleko udaljena računala, što je ubrzo preraslo u 40 povezanih računala preko telefonske linije. 1980. godine otkriven je optički kabel. Za razliku od antena i odašiljača, koji ovise o terenu i vremenskim prilikama, pouzdanost i prenosivost podataka podvodnim optičkim kablovima vrlo je visoka, a najsigurniji su u dubokoj vodi, što dublje tim bolje. Na pojedinim mjestima kablovi su toliko duboko položeni da se dubina oceana može usporediti s visinom Mont Everesta. Brodovi spuštaju plug koji pravi brazdu na dnu oceana, u koju se brazdu polaže kabel koji oceanska struja pijeskom zatrpava na prirodan način. Facebook, Google, Amazon, Apple i Microsoft grade vlastite sustave podvodnih kablova. Facebook i Google izgradili su jednu od najvećih kablovskih mreža kojom su povezali Los Angeles i, zanimljivo, Hong Kong (Pacific Light Cable Network), s otprilike 13.000 km duge kablovske mreže i brzinom od 144 terabajta u sekundi ( prema podacima iz 2017. godine ova brzina dostiže 160 terabajta u sekundi), što im omogućava 80 milijuna poziva simultano i video konferencije visoke rezolucije. Google je također izgradio kablovsku mrežu između Oregona i Japana, a Facebook i Microsoft su izgradili jednu koja povezuje Virginiju sa Španjolskom. Trenutno u svijetu ima više od 1,2 milijuna km kablova koji povezuju kontinente i države.

CNN je na svojoj web stranici, objavio 11 karata pod naslovom Karta podmorske kablovske mreže 2014 (Submarine Cable Map 2014) o kojoj mreži sve podatke ima istražiteljska tvrtka iz Washingtona TeleGeography, ispred koje tvrtke Alan Mauldin, na pitanje možemo li se u potpunosti osloniti na kablovsku mrežu u podmorju, odgovara potvrdno rekavši da se više od 99 % međunarodne komunikacije prenosi podmorskim kablovima. Uobičajeno se vjeruje da su sateliti budućnost, ali to nije slučaj za neko vrijeme. Sateliti se koriste za emitiranje, i koriste se za ruralna područja i vrlo udaljena mjesta. Ironično, upravo u ruralnim i od obale udaljenim područjima signal nije dostupan. Da je u pitanju satelit, signal bi bio dostupan na bilo kojem pedlju Zemlje. Štoviše, CNN-ova sugovornika demantira praktična primjena optičkih kablova. Ni udaljeni pacifički otoci ili gradići na rubu arktičkoga kruga ne primaju zvuk, sliku i informaciju preko satelita već putem podvodnih optičkih kablova. Dosad je preko 420 privatnih kompanija bilo vlasnicima mreže optičkih kablova. Taj model mijenja sve veće investiranje Googlea i Microsofta u nove mreže optičkih kablova.

Kaže CNN-ov sugovornik da je budućnost u satelitima. Ako je tako, koja je onda svrha 2.224 satelita koliko ih prema wikipediji već sad u Zemljinoj orbiti ima? Ako se tome pridodaju stotine SpaceX-ovih Starlink satelita s još dodatnih 1.400 ove godine, s ukupno 42.000 satelita tokom jedne decenije, dobije se broj veći od 45.000 satelita koji navodno jesu ili će biti lansirani u Zemljinu orbitu. Uz postojeću mrežu, s tendencijom stalnog polaganja podvodnih optičkih kablova, wikipedijin i SpaceX-ov broj satelita više je nego iluzoran.

Manje od 1% prijenosa ide preko antena (radio), paraboličnih antena/reflektora (tzv. satelitska tv), zrakoplova, solarnih dronova, tornjeva i satelita na visinskim balonima. Drugim riječima, sve je tu – u podmorju, ispod tla, na tlu, i iznad naših glava. Ako je tako, kako je onda moguće daljinski upravljati roverom i helikopterom na Marsu udaljenom od Zemlje 225 milijuna kilometara?

Iluzionisti ne bi bili iluzionistima da iluziju ne stvaraju na principu jako velikih brojeva. Tisućama satelita u Zemljinoj orbiti pridružuju se tisuće satelita u Zemljinoj atmosferi, doznajemo to od Mikea Cassidyja iz projekta Loon. Teško je proizvesti balon da bude dugotrajan i izdržljiv, kaže Cassidy, ali, eto, od lansiranja 1 balona dnevno sad mogu lansirati na desetine balona dnevno, kojima se trajnost produžila do čak 100 dana. Da bi osigurali kontinuiranu internetsku uslugu, nastavlja Cassidy, radi se o složenoj koreografiji, da se tisućama balona upravlja i programira, i to na automatiziran način. Drugi balon dolazi u pravo vrijeme da zauzme mjesto onoga koji je otišao … Za to vrijeme, pretpostavljamo, zračne mase i vjetrovi miruju…

Ogromna će većina ljudi, nažalost, vjerovati u iluzornu sliku satelita i njihov još iluzorniji broj, ne shvaćajući da njihov internet oblak (internet cloud) nije ni u oblaku niti nad oblacima, već njima blizu – u podmorju.