Car je gol – knjiga je koja se ne može ni kupiti niti posuditi, već samo dolazi u ruke dobronamjernih ljudi. U njoj piše da je svijet u kojem živimo iluzija, a da je na nama zadaća skidati njezin sloj po sloj na način kako to činimo kad gulimo luk.

Znamo li otkad postoje električni automobili i romobili?

U jednom od prethodnih tekstova postavljeno je pitanje je li skromni i jednostavni čovjek 19. stoljeća, ovisan o konju, konjskoj zaprezi i primitivnom alatu, mogao, primjerice, izgraditi veličanstveni divovski Slavoluk u Parizu? Isto bi pitanje ponovo mogli postaviti i ovdje – je li taj čovjek od jednostavna alata, lopate, čekića i dlijeta mogao izmisliti električni automobil 30-tih godina 19. stoljeća?

Danas na ulicama viđamo i električne automobile i električne romobile. Malobrojnima je poznata njihova povijest. Većina uobičajeno misli da ih je iznjedrio nagli tehnološki razvoj i da se električni automobil pojavio tek nedavno. Pogledajte ovu fotografiju iz neke privatne zbirke koja potječe vjerojatno s početka 20. stoljeća.

Krajem 19. stoljeća, u Njemačkoj, pošta se otpremala električnim dostavnim vozilima na kojima je pisalo “Postmann” – što znači poštar (slika u sredini), kruh i mliječni proizvodi također (slika lijevo), a vozilo se punilo strujom na način kako prikazuje slika desno. Sve se to može vidjeti u kratkom, tri i pol minutnom dokumentarnom filmu ovdje.

Wikipedija kaže da je električni automobil izumio škotski izumitelj Robert Anderson u razdoblju između 1832-1839. Prvi poznati njemački automobil bio je Flocken Elektrowagen iz 1888. godine. Ako je električni automobil izumljen između 1832-1839, zašto je bilo potrebno da prođe pola stoljeća da bi ga se napravilo?

U Americi će uspješan električni automobil razviti William Morrison, a do 1900. trećinu će vozila na cesti činiti električni automobili. Ferdinand Porsche, osnivač kompanije za sportske automobile istog imena, razvio je električni automobil zvan P1 1898. godine. Istovremeno, kreirao je i prvi hibridni električni automobil, vozilo koje se moglo pokretati i strujom i benzinskim motorom. Henry Ford istraživao je opcije za niskopotrošni električni automobil. Pa ipak Ford će razviti Model T masovne proizvodnje koji će zadati udarac električnom automobilu i on će nestati do 1935. godine. Ali neće nestati samo iz povijesti, nestat će i iz našeg sjećanja, sve do ovih dana kad znatiželjnicima počinje na sebe skretati pozornost.

Ako malo skočimo u sadašnjost i osvrnemo se na ono što su ‘hakeri’ naše pozitivne vremenske linije, bolje im je ime ‘iluzionisti’, osmislili pod konceptom ‘pametnih gradova’, vidjet ćemo kako se u taj planski igrokaz dobro uklopila i priča o električnom automobilu.

Prvo su izmislili i potom se vozali u atomobilima i romobilima na struju, da bi se u jednom trenutku otkrila nafta u Teksasu pa su Henry Ford i uz njega John D. Rockefeller sa svojim ‘Standard Oil’-om istisnuli automobil na struju i započeli masovnu proizvodnju automobila na fosilno gorivo.

Ima nešto znakovito u cijeloj ovoj priči o električnim automobilima. U jednom trenutku rast, u drugom pad proizvodnje nafte, u trećem neki drugi motiv agende, utječu na to hoće li u igru biti uključen električni automobil ili će biti bačen u zaborav. Tako će naftna kriza 1970-tih potaknuti kratki val interesa za električna vozila i Bob Beaumont će dizajnirati vozilo nazvano CityCar (gradsko vozilo) i osnovati tvrtku pod nazivom Sebring-Vanguard da ga proizvodi.

Nakon 1970-tih električno vozilo nestaje iz sjećanja ljudi. Ono ponovo ulazi u igru zajedno s mitom o globalnom zatopljenju i CO₂, da bi ga u skoroj budućnosti ponovo istisnuli iz uporabe. Ako malo pozornije analiziramo sve što stoji iza koncepta ‘pametnih gradova‘, vidjet ćemo da se u budućnosti neće graditi ceste, jer neće biti automobila, postojat će samo koridori između dvaju naselja, samo pješačke i biciklističke staze. Danas, svatko onaj koji kupi električni automobil ili romobil mora biti svjestan da bi u budućnosti mogao bez njega ostati.

Ali, kad smo već kod budućnosti, znamo li uopće u koju ćemo godinu ući u ponoć 31. prosinca ove 2021. godine?

Znamo li u kojoj godini živimo?

Razni dokumenti, dostupni na internetu, svjedoče o različitom pisanju godine: malo ‘i‘ bez točke, veliko ‘I‘ (grč. Iesous Khristos) s kratkom crticom na vrhu i dnu slova kao što se može vidjeti na novčiću – “I803” (slika lijevo), veliko ‘J‘ (lat. Jesus Christus), kao što se može vidjeti na karti Rusije, Moskovije i Tartarije – “J562” (slika desno).

Prema Wikipediji Vasco da Gama je godine 1497. krenuo na putovanje koje će iduće godine biti okrunjeno uplovljavanjem u Calicut na indijskoj obali. Nakon toga dužinom obale Indije niknut će portugalske kolonije…

Unutar stare urušene indijske utvrde vidljiv je portugalski grb i dvije nadgrobne ploče Portugalaca koji su tamo sahranjeni. Na jednoj je uklesano “eradei 601 anos”, a na drugoj “erade 684 anos”, što znači da je jedan od njih bio sahranjen godine 601., a drugi godine 684.

Ako su Portugalci okupirali obalu Indije krajem 15. stoljeća, kako je moguće da se unutar ruševina utvrde sahrani Portugalac 601. godine? Zašto onda na pločama nisu uklesane godina 1601. i godina 1684.? Čak nema ni slova ‘i’, ‘I’ i ‘J’ ispred troznamenkasta broja, kako je to vidljivo na prethodnim slikama.

Još je zanimljiviji slučaj s terminalom u San Franciscu. Pokraj ulaza u zgradu na zidu se nalazi natpis: ‘Erected AD [anno domini] 896‘, što znači ‘podignuto godine 896‘. Film, snimljen nekoliko dana prije potresa, može se vidjeti ovdje (12:21).

Danas je to San Francisco Ferry Building, terminal za trajekte, za koji službeni narativ kaže da je njegova gradnja bila dovršena 1898.(!), a ne 896. godine.

Prva slika (dolje lijevo) pokazuje put prema terminalu, a u daljini se vidi toranj sa satom prisutan i danas. Druga slika (dolje sredina) pokazuje dva stupa koja stoje na kamenom postolju s natpisom ‘podignuto 896. godine’. Isti su stupovi prisutni i danas. Suvremeni Ferry Building više puta je renoviran, ali je u osnovi, s neznatnim izmjenama, ostao istom građevinom kakva je vidljiva na filmu, samo nedostaje natpis koje je godine stvarno podignut.

Poput one u San Franciscu, Frederik Dodson pronašao je sličnu ‘anomaliju’ u Napulju. Naime, Dodson je preuzeo fotografiju Galleria Umberto s francuske web stranice starih fotografija 1800-tih koja je na njoj objavljena doniranjem iz privatne kolekcije. Dodson piše da je odmah ‘snimio originalnu stranicu jer pokatkad takve anomalije nestanu puno brže nego što možeš izgovoriti ‘lažna povijest’.

Na lijevoj fotografiji piše “Anno DCCCXC “- što znači “godina 890“, a na desnoj, koja Galleria-u Umberto prikazuje onakvom kakvom je danas, piše “Anno MDCCCXC“– što znači “godina 1890“. Razlika je u znamenci M=1000 (o pretvaranju rimskih u arapske brojeve vidjeti ovdje).

Informacija koju navodi Wikipedia da je Galleria Umberto izgrađena 1891., motivirala je Dodsona da krene u potragu za arhitektom Emanueleom Roccom. Rezultat istraživanje je bio da “o njemu nije našao apsolutno ništa. Bi li potpuno nepoznat arhitekt došao niotkuda i najednom izgradio među svima najveću građevinu u Italiji? I bi li nakon toga nestao nikad ne izgradiviši ponovo neku drugu građevinu?” – pita se Dodson.

Radi li se zapravo – dodavanjem znamenke “M” (koja označava “tisuću”) rimskome broju ili broja ‘1‘ (jedan) troznamenkastom arapskom broju – o kronološkome skoku o kojem govori ruski matematičar Anatolij T. Fomenko (nešto vište o Fomenkovu radu možete pročitati ovdje). Što je bio motiv dodavanju “M” ili “1”? Povijest učiniti starijom za tisuću godina? Kad se taj skok dogodio? Nedavno?

I na kraju – koju god godinu da netko čeka, neka ga prati blagoslov, ljubav i dobrota!